Abortus u Hrvatskoj spada u sivu zonu

Neodgovarajuća državna regulacija, liječnička korupcija i zloupotreba položaja, promjenjivost cijena zahvata, manjkavost u evidenciji te priziv savjesti, samo su neke od neregularnosti hrvatskog zdravstva s kojima se susreće žena koja želi samovoljno prekinuti trudnuću, odnosno počiniti abortus. 

Prekid trudnoće na zahtjev u Republici Hrvatskoj zakonski je odobren medicinski zahvat. Reguliran je još 1978. godine i to Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Prema tom zakonu žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do deset tjedana. Također, prekid trudnoće se može izvršiti u samo za to ovlaštenim zdravstvenim ustanovama.

Već sredinom 1990-ih, svega nekoliko godina nakon nastanka Republike Hrvatske, počelo se raspravljati o izmjenama tog zakona. Tako je 1996. godine Hrvatska stranka prava na saborski dnevni red iznijela Prijedlog Zakona o pobačaju kojim bi se pobačaj zabranio. Prijedlog Zakona nije usvojen, a značajnu ulogu u zaustavljanju njegova uvođenja imale su feminističke grupe i organizacije civilnog društva.

Danas, pitanje abortusa, odnosno njegova provedba, u Republici Hrvatskoj spadaju u sivu zonu: iako je abortus zakonski dozvoljen, u praksi se njegova provedba ne odvija lako. Naime, premda Ministarstvo zdravstva ističe da se prekid trudnoće može izvršiti u svakoj bolnici koja ima organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodništvo, abortus nije lako dostupan u svakoj od njih. Prema istraživanju o dostupnosti pobačaja iz 2012. godine, od deset odabranih kontaktiranih bolnica u Republici Hrvatskoj, samo je jedna pružila odmah potpunu i jasnu informaciju o dostuposti pobačaja u njihovoj bolnici. Sve ostale bolnice nisu htjele dati informacije ili su se ogradile riječima da ne izvode namjerne prekide trudnoće.

Drugo istraživanje provedeno je u dvadeset bolnica u Hrvatskoj kako bi se utvrdilo koliko je liječnika spremno obaviti zahvat namjernog prekida trudnoće i rezultati su pokazali da u pojednim bolnicama liječnici zbog priziva savjesti uopće ne vrše pobačaje.

 

siva_zona

Foto: Novi list

 

Pojedini liječnici iskoristili su priliku koju im dopušta manjkavost Zakona. Prema zasad nepotvrđenim informacijama, mnogi liječnici koji se u bolnicama ograđuju od izvršavanja pobačaja zbog priziva savjesti, privatno ili izvan radnog vremena naručuju pacijentice na abortus i naplaćuju im cijenu koju oni odrede, a koja nije zakonski regulirana. Pacijenticama to odgovara jer smatraju da će zbog ‘skrivenog’ vršenja abortusa manje biti izložene osudi okoline.

Patrijarhalna stigmatizacija vjerojatno je jedan od glavnih razloga zašto je u Hrvatskoj abortus tema o kojoj se izbjegava raspravljati i koju se nastoji ‘gurnuti pod tepih’. Iako svaki pojedinac sa svojim životom može činiti što hoće i kako hoće, patrijarhalni stavovi društva i Crkva svim silama pritišću ženu koja želi počiniti abortus. Činjenica je da su bolnice javno dobro, financirane iz državnih sredstava, a ne sredstava religioznih institucija te se stoga Crkva, kao institucija, ne bi smijela miješati u izbor pojedinca.

Sve dok hrvatsko društvo ne izađe iz svoje patrijarhalne koprene, nemoguće je očekivati veći pomak u bolnicama što se tiče izvođenja abortusa. Problem izvođenja abortusa u Hrvatskoj nije kompliciran i nerješiv. Potrebno je osigurati njegovu dosupnost u svim ovlaštenim ustanovama, a sankcionirati njegovo obavljanje u privatnim ginekološkim ordinacijama. Nadalje, nužno je standardizirati procedure i cijene te ih učiniti dostupnima na internetu. A ono što se doima najteže, ali ne i nemoguće, upravo je regulirati slučajeve poput prigovora savjesti. Svaki ginekolog trebao bi slijediti riječi jednog svog kolege koji je u intervjuu izjavio: „Ako radiš taj posao, ako si ga izabrao, onda ne možeš ne obavljati 20% tog posla. Onda nisi ni trebao ići za taj posao. Svatko tko ide za ginekologa zna što taj posao uključuje!“

                                                                                              Klaudia Knežević

 Izvori: CESI, Ženska mreža BiH