Europske integracijske politike zatvaraju vrata tražiteljima azila

U proteklih je 40 godina imigracijska politika na tlu Europe balansirala između ekonomskih potreba najrazvijenijih samostalnih europskih ekonomija i demokratskih okvira kojima su kapitalističke zemlje propagirale pravo na drugačije razmišljanje, pravo na različiti stav. Ekonomske su migracije činile bazu većine europskih migracija pa tako i imigrantske politike, dok su politički tražitelji azila na tlu Europe uglavnom bili ‘perjanica demokracije’, a često i propaganda kapitalističkom načinu proizvodnje. 

Imigracijska je politika Bruxellesa, zahvaljujući dubokoj europskoj recesiji, ogromnom dugoročnom broju nezaposlenih i nemogućnosti stvaranja novih radnih mjesta, žestoko zaokrenula u restriktivnu stranu. Najrazvijenije će zemlje Unije, za svoje potrebe,  unutar Unijinog prostora strateški osiguravati dovoljan broj potrebne radne snage, a kapitalistička će politika, zadržavanjem proizvodnje izvan područja Unije, balansirati ‘povoljnim’ omjerom zaposlenih i nezaposlenih Europljana  kako bi cijena rada na tržištu Unije dugoročno ostala niska, radnici jeftiniji, lakše zamjenjivi i prisiljeni na mobilnost unutar Unijinog teritorija. Nacionalni se budžeti, zbog manje sume ukupno prikupljenog poreza smanjuju, a rast ostvaruju nadnacionalne korporacije.

Immigration03
Nadnacionalna je imigracijska politika EU sasvim jasno pokazala kako unutar europskog zaštićenog tržišta postoji sasvim dovoljno radno aktivnog stanovništva koje čeka priliku za nadnicu. Došlo je vrijeme da se, zbog oslabljene financijske moći država članica, značajno smanji financiranje imigranata i da se azilantska politika provodi drastičnije no prije, čak i u unutarnjem europskom teritoriju gdje je državljanima članica EU od konca prošle godine onemogućeno traženje azila u nekoj drugoj zemlji članici. Vidljivo je da se broj se azilanata značajno smanjuje kao i broj dodijeljenih azila (koji azilantima osiguravaju društvenu integraciju, neograničeno kretanje, besplatnu pravnu pomoć i podršku pri traženju adekvatnog smještaja).

Po svemu sudeći, europski će se prosjek od 20% dodijeljenih azila dodatno smanjivati unutar novih restriktivnih smjernica, a Njemačka, Francuska, Britanija te Švedska i dalje ostaju zemlje koje, zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći, prihvaćaju najveći broj tražitelja azila.

Hrvatska, koja je u srpnju 2014. godine ugasila svoju prvu rođendansku svjećicu na europskoj torti, mora pratiti restriktivna ograničenja koja definira Unija na cijelom svom ekonomskom i političkom prostoru. Teško je očekivati da će ionako malen broj azila odobrenih u Hrvatskoj rasti prema trenutno aktualnom europskom prosjeku

“U 4300 slučajeva, Hrvatska je kroz nekoliko godina dodijelila ukupno oko 100 dozvola (azila i supsidijarnih zaštita)”, navodi Stav .

Na rubnom području EU, Hrvatska je tek tranzitno područje iz kojeg većina tražitelja azila kreće dalje, prema trbuhu Unije u potrazi za boljim životom. Dva će se hrvatska prihvatna centra (Kutina i Zagreb) ove godine obnoviti kako bi se tražiteljima azila olakšao život u potkapacitiranim zgradama. Broj trenutno smještenih trostruko je veći od stvarnih mogućnosti kutinskog prihvatilišta, pa tako 400 azilanata obitava u prostoru za oko 100 osoba. Rijetki se tražitelji azila odlučuju na ostanak u Hrvatskoj. “Hrvatska se još uvijek ne doživljava kao ekstremno ksenofobno odredište, a početno nesnalaženje pripisuju nepoznavanju jezika ili neupućenošću u svoja prava i mogućnosti besplatne pravne pomoći”, prenosi Centar za mirovne studije.

African Immigrants In Israel
Zakon o azilu formuliran je na način koji je nedovoljno transparentan i specifičan. Prema članku 74. spomenutog Zakona, tražiteljima se azila može ograničiti kretanje iz niza razloga, među ostalima i zbog vrlo općenite “zaštite nacionalne sigurnosti i pravnog poretka Republike Hrvatske“ te „sumnje da podnošenje zahtjeva za azil predstavlja prijevaru i zlouporabu postupka azila“. “Dakle, praktički se, prema Zakonu, može bilo kojeg tražitelja azila zatvoriti”, ističe portal Stav!, razmatrajući problematiku pojedinaca koji tvrde da su u Hrvatskoj bili zadržani u Prihvatnom centru u Ježevu (zatvoru za strance) zbog neupućenosti u svoja prava prilikom traženja azila ili nakon isteka prekršajnog vremena.

Treba li se Hrvatska smatrati ‘sretnijom’ od juga Italije jer se nalazi na sporednoj azilantskoj ruti pa temeljem zemljopisne komparativne prednosti tvrditi da su postojeća zakonska i infrastrukturna rješenja dovoljna? U Hrvatsku ne stižu brodovi sa sjevera Afrike, niti valovi izbjeglica i tražitelja azila iz Azije no recentna  zbivanja u najbližem susjedstvu (kolone ekonomskih migranata iz Bosne i Hercegovine, tisuće migranata s Kosova koji kroz Srbiju pokušavaju ući u Mađarsku…) osiguravaju dovoljno tema kojima treba proaktivno pristupiti, uz pomoć Europske unije i samostalno, a vrijeme je sada.

S.B.

Izvori: Stav!, Al Jazeera, Hrvatski crveni križ, MUP