Ignoriranje nije izbrisalo posljedice ratnih silovanja

Osobe zlostavljane i silovane u ratu i 20 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, još uvijek čekaju priznanje svog pravnog statusa, prihvaćanje i adekvatnu pomoć. Slična situacija je i u drugim područjima bivše Jugoslavije poput Hrvatske, Kosova i Srbije. Udruga Medica Zenica provela je istraživanje koje je pokazalo da još uvijek postoji problem progovaranja o proživljenom, vidljivosti, osvješćivanja i senzibiliziranja javnosti te zakazivanja državnog aparata po tom pitanju.

Broj osoba koje su pretrpjele seksualna zlostavljanja i silovanja u ratu, unatoč istraživanjima kojima se taj broj pokušao utvrditi, još uvijek nije točno poznat. Jedno od takvih istraživanja je provelo i udruženje Žena – Žrtva rata. Prema rezultatima broj žrtava silovanja i drugih seksualnih zlostavljanja samo u BiH prelazi i brojku od 20 000.

Kampanja koja je provedena 2006. godine rezultirala je dodjeljivanjem statusa civilnih žrtava rata osobama koje su bile silovane u ratu, no nesenzibiliziran birokratski aparat i pravne procedure dovode do toga da veoma mali broj takvih osoba zbilja ostvaruje prava koja zaslužuje. “Tako je u Federaciji BiH ovaj status do kraja 2013. godine ostvarilo tek 779 žena, a u Republici Srpskoj, na čijem se teritoriju dogodilo najviše ovakvih zločina, nijedna. Zakonodavstvo RS, naime, garantira pravo na status civilne žrtve samo onima koje mogu dokazati 60% invaliditeta i to ako su zahtjev podnijele do 2007. godine”, prenosi Bilten.

Osim navedenog takvim osobama potrebna je i stalna psihološka pomoć. U BiH prethodno spomenuta udruga Medica Zenica i Centar za terapiju i rehabilitaciju Vive žene Tuzla kontinuirano se bave pružanjem psihološke pomoći osobama koje su pretrpjele ratna silovanja. Predsjednica udruge Medica Zenica, Sabina Husić tvrdi da nijedna od ovih organizacija niti u jednom trenutku nije u tu svrhu primila pomoć od države. Sabina Husić također je provela istraživanje o dugoročnim posljedicama ratnih silovanja i strategijama suočavanja preživjelih. Prema rezultatima, većina ispitanica izjavila je da lokalna zajednica, kao ni zvanične institucije, nisu ništa učinile po tom pitanju: pomoć koju mogu dobiti je materijalna (270 Eura mjesečno, ako spadaju u kategoriju socijalno ugroženih), no psihološka podrška i senzibilitet izostaje.

suncica-4
Novčana naknada, iako potrebna, ne može riješiti sve probleme s kojima se susreću ove žene. Traume zadane silovanjem i seksualnim zlostavljanjem prate ih i danas. Prema spomenutom istraživanju 57% žena i danas pati od PTSP-a. Kako same navode, teško progovaraju o tome, zbog osjećaja srama, krivice i straha od odbacivanja, a dio traume prenosi se i na djecu silovanih žena. One koje su zadržale djecu, teško im saopćavaju istinu, zbog straha od napuštanja, neshvaćanja i neprihvaćanja. Osim toga, korištenje termina ‘žrtva’, kada se govori o silovanim ženama, djeluje kao označitelj koji neprestano perpetuira i utvrđuje njihovu ‘bespomoćnost’ te ukazuje i na problem imenovanja koje utječe na njihovu percepciju vlastitog identiteta. Sudski procesi, odnosno sudska svjedočenja, dio su teškoća s kojima se žene suočavaju, a nepostojeća podrška i zaštita guraju svjedokinje u još teži položaj. Svakim novim svjedočenjem o tim događajima žene se ponovno moraju suočavati s već proživljenim traumama seksualnog nasilja.

U Hrvatskoj situacija nije mnogo drugačija. Predsjednica grupe Sunčica iz udruge Žene u Domovinskom ratu, ujedno i urednica knjige Sunčica koja sadrži svjedočanstva silovanih žena i jednog muškarca za vrijeme rata, Marija Slišković, uoči početka 2015. godine, javno se obratila Ministru branitelja, Predragu Matiću, prozivajući ga za nebrigu prema žrtvama ratnog silovanja.

Iako u Hrvatskoj postoje određeni pomaci, najčešće kao rezultat pritisaka različitih udruga i akcija koje provode, većih pomaka još uvijek nema. U rujnu prošle godine, na zasjedanju Sabora na red je došla i rasprava o donošenju Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. „Tim se zakonom definira seksualno nasilje u Domovinskom ratu, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan područja Hrvatske, uređuju prava žrtava seksualnog nasilja te postupak za ostvarivanje tih prava. Zakon za žrtve predviđa ukupno devet prava – od psihosocijalne i zdravstvene pomoći do novčane naknade i smještaja u veteranske centre“, prenosi HRT. Ovaj zakon na deklarativnoj razini nudi pomoć žrtvama, no pitanje je koliko će se, poput primjera u BiH, on zaista odraziti na živote osoba kojima je namjenjen, odnosno koliko će funkcionirati u praksi. Evidentno je da su institucije zakazale u rješavanju ovog problema te je upitno koliko od njih, nakon 20 godina nebrige, uopće možemo računati.

Tihana Naglić

Izvori: Bilten, HRT