Intervju: Zato što je daleko ne znači da nas se ne tiče

Dani solidarnosti s narodom Palestine, koji će se od 24. do 28. studenog održati u Omladinskom kulturnom centru Palach tj. u Galeriji SKC u Rijeci, prvi su projekt novoosnovane Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.

Kada se priča o udruzi i događanju koje organiziramo počela vrtjeti među ljudima, jedna od najčešćih reakcija bila je: “Super! Ali zašto Palestina? Zašto ne nešto lokalno, nego baš Palestina?”. Vjerojatno se to pitaju i ostali koji su upoznati s ovim eventom, no nisu imali prilike direktno nam postaviti to pitanje. Kako bi svima zainteresiranima (ili nezainteresiranima, ali znatiželjnima) približili našu viziju i motive za pokretanje nečeg ovakvog u Rijeci, a za što se nadamo da neće stati na ovom prvom izdanju, odlučile smo napraviti interni intervju u kojem ćemo pričati o tome zašto Palestina. Katarina Mikulić, predsjednica Udruge PaRiter i idejna začetnica Dana solidarnosti s narodom Palestine te najjača karika u organizaciji eventa (:D) idealna je osoba za pobliže predstavljanje ideje, koncepta i svrhe ovog događanja.

Dakle Katarina, idemo odmah u glavu… Zašto Palestina?

Jedna od osnovnih misija Udruge PaRiter je podići osviještenost građana o ljudskim pravima, te upozoriti na prava manjina, koja se često krše.No,ujedno želimo aktivirati zajednicu i potaknuti je na participaciju. Naše aktivnosti bit će većinom vezane za lokalnu zajednicu, no mislimo da je važno obratiti pažnju i informirati javnost o događajima u svijetu, gdje se na dnevnoj razini narušavaju ljudska prava i koja ne smijemo izbjegavati samo zato jer su daleko te ih mediji površno prate ili uopće ne prate.

Smatramo da informirana javnost može dosta toga napraviti i u slučaju Palestine.  Stoga je cilj organizacije ovog događanja, prvenstveno informirati javnost o onome što se svakodnevno događa u Palestini, o tome kako Palestinci žive i kakvu ulogu u tome ima Izrael. Mislim da mainstream mediji prečesto pišu na način koji odgovara Izraelu i njemu bliskom SAD-u, Njemačkoj i Francuskoj. Prečesto čitamo i slušamo o Palestincima kao o bombašima samoubojicama, o Hamasu, o tome kako Palestinci slave teroriste, te kako ne žele mir, a mediji uporište za takav prikaz stvari nalaze u činjenici da Palestinci glasuju za terorističku organizaciju Hamas, koja je poznata po tome da ne priznaje Izrael te ga napada raketama. Iako realno to reketiranje nije ni slično izraelskom, koje se vrši s s najnovijim oružjem i to u velikim količinama.

Istina, naviknuli smo na ignorantni stav medija prema Palestini, no također smo svjedoci da se u zadnje vrijeme, medijsko izvještavanje o izraelsko-palestinskom sukobu počelo okretati i na stranu Palestinaca tj. počelo se otvoreno govoriti o napadima Izraelaca te palestinskim žrtvama.

Istina je da Palestinci nastupaju u medijima kao žrtve samo u vrijeme vojnih napada, kao što je bio napad Izraela na Palestinski teritorij ove godine. No, Palestinci zapravo trpe psihički i fizički teror svakodnevno i to već godinama. To je ono o čemu želimo govoriti i zašto su ovakvi događaji u Hrvatskoj i cijelom svijetu neophodni: da bi se ukazalo na svakodnevno kršenje osnovnih ljudskih prava i činjenicu da se stanje u Palestini ne smije ignorirati, kao i da je neophodno objektivno prikazati obje strane i prestati sa zauzimanjem izraelske strane samo zato što je njihova propaganda dobro odrađena.

Za one koji nisu dovoljno upućeni u stanje, a vjerojatno je mnogo takvih s obzirom da se jedino ciljano moguće dobro informirati, molim te pojasni na koji to način Izrael svakodnevno vrši teror nad Palestinom.

Izrael svojom blokadom zabranjuje uvoz proizvoda (od dječjih pelena, krema, igračaka, sokova, do sanitarnog materijala, lijekova, knjiga …..) i sirovina, koji smiju uglavnom uvozit samo od Izraelaca. Izrael također zabranjuje izvoz (jedini kojima Palestinci mogu prodavat svoje proizvode su Izraelci koji imaju moć u postavljanju tj. bolje rečeno spuštanju cijena). Nadalje, Izraelci zabranjuju izgradnju nove elektrane na palestinskom području, jer je njihov stav da je to strateška investicija koja je blokadom zabranjena. Dosadašnja elektrana zbog starosti i oštećenosti tijekom više izraelskih vojnih napada nema kapacitete da omogućuje redovitu struju i za svo stanovništvo. Stoga Palestina mora kupovati struju od Izraela, koji je prodaje po visokim cijenama, koje si siromašno palestinsko stanovništvo ne može priuštiti. Palestina je tradicionalna ribarska i poljoprivredna država. No ribarima je lov ribe dozvoljen samo na udaljenosti do 5 kilometara od obale. More je u tom dijelu je prljavo, najviše zbog uništene kanalizacije, koja je po izraelskim mjerilima također investicijski projekt te ju je zabranjeno obnavljati. Nadalje, u ribarstvu radi oko 4000 ljudi koji ribolovom prehranjuju oko 40.000 stanovnika te su taj dozvoljeni pojas od 5 kilometara jednostavno ispraznili od ribe. Zbog toga su Palestinci primorani odlaziti dalje od obale, čime riskiraju privođenje ili napade strjeljivom od strane izraelske vojske.

S obzirom da je blokadom zabranjen i uvoz građevnog materijala, a kuće civila su sustavno uništavaju ratom, Palestinci su, za obnovu kuća, primorani služiti se prirodnim resursima, kao što su kamen i pijesak. I tog je materijala gotovo već nestalo kroz sve te godine blokade. Materijal se stoga skuplja u blizini zida na kojem stražari izraelska vojska. Sakupljači kamena su najčešće dječaci od 9 do 16 godina, koji unatoč riziku odlaze sve bliže i bliže zidu. Izraelska vojska redovito puca na njih čim prijeđu udaljenost od 3 kilometra od zida, unatoč tome što ta djeca nisu naoružana, niti mogu prijeći zid te kao takvi ne predstavljaju nikakvu opasnost Izraelcima.

Zapadni mediji o tim ubojstvima ili ranjavanjima najčešće ne govore, a ako i govore, prikazuju ih u sasvim drugačijem svijetlu. Kako se izraelska propaganda prenosi kroz zapadne medije?

Da, takve se stvari najčešće zanemaruju, no tu i tamo čujemo nešto tipa: „Izraelska vojska na sjeveru Gaze ubila je navodnog ekstremista, nakon što se je skupina sumnjivih muškaraca opasno približila granici. Kao što je poznato, terorističke skupine, kao što su Islamski džihad i Hamas često ispaljuju rakete na izraelske civile.“ Upravo izrazom ‘sumnjivi ekstremisti’ zapadni mainstream mediji najčešće barataju kad izvještavaju o Palestincima, koji umru u pucnjavama ili bombaškim napadima izraelske vojske. O tome govori i dokumentarni film „Peace, propaganda and Promised Land“ iz 2004.

Primjerice, prošli tjedan dogodio se atentat o kojem su izvještavali gotovo svi domaći mediji. Jedan od najvećih medijskih portala u Hrvatskoj imao je tu vijest neko vrijeme kao udarnu vijest na naslovnici, a naslov je glasio:  „TERORISTIČKI NAPAD: Automobilom se zaletio u pješake na ulici, izrešetala ga policija“. Članak prenosi da se vozač automobila zabio u skupinu od osam pješaka u prometnoj jeruzalemskoj ulici, a zatim izašao iz vozila i počeo napadati ljude metalnom šipkom sve dok ga nije ustrijelila policija. To je grozan čin nasilja i kao takav zaslužuje osudu, no zanimljivo je kako su, sudeći po medijima, izraelske žrtve na neki način vrjednije od palestinskih. Je li itko tjedan dana kasnije mogao u istim tim medijima pročitati da su ekstremni cionisti nedužnog palestinskog vozača autobusa brutalno izmlatili te ga objesili? A što je najgore, nadležne izraelske institucije, doktor i policija, su unatoč brojnim modricama koje su bile vidljive na tijelu preminulog izjavili da se radi o samoubojstvu. Na žalost, nasilje (a pogotovo ako nije osuđeno i procesuirano) uvijek donosi još više nasilja, pa je nedugo nakon ubojstva počinjen napad na sinagogu u Jeruzalemu u kojem je ubijeno četvero ili petoro židovskih vjernika (ovisi o izvoru), o kojem su izvijestili gotovo svi zapadni mediji. No, samo je nekoliko svjetskih medija u izvještavanju o tom događaju istaknulo da se radi o odgovoru na “navodno (!) ubijenog palestinskog vozača autobusa”.

Geopolitičko pitanje Izraela i Palestine iznimno je kompleksno i ovo što si navela su samo neki od niza problema i situacija koje se u tom području odvijaju svakodnevno. Više o tome govorit ćemo na Danima solidarnosti s narodom Palestine i mislim da je ovo izvrstan poziv zainteresiranima da dođu i saznaju više te da se uključe u rasprave ili samostalno dođu i postave pitanja na koja bi voljeli dobiti odgovor. No, mnogi ljudi zauzet će dobro poznati stav “Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti”. Što ti misliš o tome?

Mislim da samo informirani državljanin Europske unije može utjecati na njezinu politiku prema Izraelu. S obzirom da se razvitkom društvenih mreža lakše šire vijesti, sve više Europljana vidi da stvari između Izraela i Palestinaca nisu onakve kakve nam vole predstavljati mainstream mediji. To je rezultiralo boljom informiranošću, pritiskom na vlasti te konačno prvim priznajem Palestine od strane jedne velike zapadno-europske države. Radi se o Švedskoj, nakon čega su se o tome otvorile rasprave i u Velikoj Britaniji, Španjolskoj i Sloveniji. Slovenija, iz koje ja dolazim, dobar je primjer kako su redovita predavanja na fakultetima i u organizacijama civilnoga društva (prvenstveno u sklopu Kulturne ambasade Palestine) dovela do manjih prosvjeda u znak potpore Palestincima te do glasovanja Parlamentarnog odbora za vanjsku politiku o priznanju Palestine, koje će se održati ovih dana.Dakle, ipak se nešto može promijeniti i iako to možda neće riješiti problem ili ga neće riješiti odmah sada, to ne znači da trebamo sjesti i čekati da se stvari odvijaju same od sebe.

No, neke stvari možete učiniti i ukoliko sjedite i čekate. Na web stranici http://freepalestine.eu/hr/ pokrenuta je anketa protiv Partnerskog ugovora između Izraela i Europske unije, potpisanog 2000. godine, kojim se uređuju njihovi međusobni odnosi. Peticija  poziva zastupnike u Europskom parlamentu da obustave spomenuti ugovor koji Izraelu omogućuje povlašteni pristup europskim tržištima te omogućuje izraelskim poduzećima da dobiju sredstva i jamstva EU. 

Doris Kramarić