Iskustvo volontiranja u Rumunjskoj

Naša volonterka Tea provela je 6 mjeseci u Rumunjskoj u sklopu projekta “Volunteer to grow”, a volontirala je u organizaciji Curba de cultura koja se bavi mladima. Projekt je financiran sredstvima programa Europske unije Erasmus+. U nastavku pročitajte što je radila i kako joj je bilo u mjestu Izvoarele.

Općina Izvoarele nalazi se na jugoistoku Rumunjske u podnožju planina. Tamo sam provela šest mjeseci volontirajući u udruzi Curba de Cultura u sklopu projekta Volunteer to Grow. Naglasak projekta bio je na interkulturalnoj razmjeni i organizaciji kreativnih i zanimljivih aktivnosti za djecu i tinejdžere. Najčešći posjetitelji prostorija Udruge i najentuzijastičniji konzumenti svih radionica i događanja su djeca starosti od šest do dvanaest godina. Većinom ne govore engleski, a moje poznavanje rumunjskog nije dovoljno dobro za dužu konverzaciju, ali usavršila sam komunikaciju pantomimom. S njima sam crtala, izrađivala igračke, pjevala, igrala društvene igre, (i bivala brutalno poražena, djeca su maheri za Monopoly!), a usput sam usvojila nešto rumunjskog dok su djeca učila engleski, a naučili su i poneku hrvatsku frazu iako je “Kako si?” često postajalo “Kokosi!”. Raditi s djecom tih uzrasta neprocjenjivo je iskustvo jer mi je pomoglo prisjetiti se kako gledati svijet iz pomalo zaboravljene, dječje perspektive, postala sam znatiželjnija i strpljivija. Posjećivala sam osnovne i srednje škole u općini Izvoarele u sklopu nastave engleskog jezika i s učenicima razgovarala o mnogo različitih tema; putovanjima, glazbi, ekologiji, ljudskim i životinjskim pravima…


Tijekom rumunjske avanture moj se dom nalazio u selu Schiulesti. Stanovala sam u tradicionalnoj, planinskoj kući koju sam dijelila s volonterima iz Francuske, Belgije, Njemačke i Slovenije te Fifty, psom kojeg su volonteri prije četiri godine udomili i otada vjerno čuva dvorište. Schiulesti je seoce pomalo usnulo u vremenu pa na ulicama nije neuobičajeno sresti konjske zaprege i sprijateljiti se s kravama koje samostalno šetaju cestom. Zimi se kuće griju pomoću velikih kaljevih peći pa je nužno naučiti kako ložiti vatru i cijepati drva. Oba sam procesa usavršila, ali priznajem da ipak preferiram radijatore. Selo je okruženo borovom šumom i ledenim potočićima i očarat će svakog zaljubljenika u prirodu. Ipak, treba biti oprezan i ne zaći preduboko u šumu da se poneki čangrizavi medvjed ne bi uvrijedio jer mu narušavate privatnost.


Slobodnog vremena nema napretek, ali ga je ipak dovoljno za istraživanje, druženje, a vikendima i putovanja. Arhitekturom su me najviše očarali Sibiu i Brašov. Ipak, ono najzanimljivije su svakako ljudi. Vrlo su susretljivi i rado će podijeliti svoje znanje o rumunjskoj kulturi i običajima te predstaviti najbolje od gastronomske ponude koja je doduše prilično slična hrvatskoj. Jednom prilikom pozvana sam na sudjelovanje u radionici posvećenoj tradicionalnoj rumunjskoj kuhinji te otkrila da kuhamo – sarme. Ponosni su na svoje kulturno naslijeđe i prirodne ljepote, ali i vrlo kritični prema političkoj situaciji u zemlji. Iznenadilo me da čak i osnovnoškolska djeca imaju čvrste stavove o tome i rado diskutiraju o toj temi, po čemu se prilično razlikuju od hrvatskih osnovnoškolaca. Osim upoznavanja rumunjske kulture život u internacionalnom, volonterskom okruženju omogućio mi je i bolji uvid u kulture drugih zemalja, otkrila sam novu glazbu, filmove, hranu te upoznala zanimljive i drage ljude. Prije dolaska u Rumunjsku, o njoj znala vrlo malo, a proces upoznavanja te pitoreskne zemlje bio je lijepo iskustvo, a planiram i nove posjete u budućnosti. Noroc!

Tea Jukić