Pogled kroz njihove oči: na koji način izbjeglice vide zlostavljanja koja se događaju u Libiji

Amnesty International je dobio izvještaje o strašnim, rasprostranjenim zlostavljanima izbjeglica i migranata/kinja u Libiji. Oni prolaze kroz Libiju u nadi da će sigurnost i stabilnost pri dolasku u Europu, no putem doživljavaju seksualno zlostavljanje, mučenja i iskorištavanja.

Donosimo priče dvoje izbjeglica o strašnim iskustvima koja su ih zadesila.

Armal, 21, Eritreja

Amal je pobjegla iz Eritreje i putovala kroz Sudan nakon što su joj zarobili majku. Željela je pobjeći od neodređenog vojnog roka koji ju je sprečavao od odlaska na fakultet te da vidi svoju obitelj u trajanju od jedne i pol godine. No, na putu prema nadi za novim i sigurnijim životom u Europi, bila je prisiljena na seksualno ropstvo nakon što ju je otela, u blizini Benghazija, naoružana skupina Daesh, u Libiji.

”Pripadnici Daesha su nas uhvatili krajem srpnja 2015. Razdvojili su nas na kršćane i muslimane, a onda su razdvojili muškarce i žene. Stavili su nas u dva automobila da nas odvedu prema Tripoliju te nas smjestili u veliku prostoriju koja je nalikovala palači.

Držali su nas u podzemlju – nismo vidjeli sunce devet mjeseci.

Onda su nam rekli da će nas pustiti, ali samo ako se preobratimo te smo to i učinili.

Nakon što smo se preobratili, rekli su nam da će nas napraviti svojim robovima i sluškinjama.

Tukli su nas tri mjeseca, ponekad su koristili svoje ruke ili crijevo ili štapove. Ponekad bi nas plašili sa svojim oružjem ili prijetili da će nas poubijati s noževima.

Smatrali su nas svojim ženama te nas tjerali na seksualne odnose.

Proveli smo četiri mjeseca u toj situaciji. Bilo je to vrlo veliko mjesto i bilo je mnogo muškaraca. Svaki dan bi nas netko od njih zlostavljao.

U veljači (2016.) su nas razdijelili te dali svaku po jednom muškarcu. Bila sam s čovjekom (…) koji je dolazio samo po noći bez hrane.

(Nakon tjedan dana) Uspjela sam pronaći ključ dok je bio vani i pobjeći. Otkrila sam da sam u stvari u Sirtu.

Došla sam ovdje 5. svibnja, u Taranto. Pitali su me zašto sam došla u Italiju, i zatim mi rekli da mi mogu pomoći.”

Seksualno zlostavljanje je endemično za izbjeglice koji putuju kroz Libiju, i to toliko da su nam žene rekle da uzimaju kontracepcije prije putovanja kako bi izbjegle trudnoću kao rezultat silovanja. Žene su stalno u opasnosti od seksualnog nasilja od krijumčara, trgovaca, oružanih skupina ili u imigracijskim pritvorima, a sve žene s kojima je Amnesty International razgovarao kazale su da su to i same doživjele ili da znaju druge žene koje jesu.

432a349d2712a2e9f390fafcc76b033549d19006 (Kopiraj)

Abdurrahman, 23, Eritreja

Abdurrahman je bio mehaničar, ali je napustio Eritreju zbog neodređenog vojnog roka i proveo sedam mjeseci u Sudanu. Kad je stigao u Libiju, u lipnju 2015., krijumčari su ga predali kriminalnoj skupini koja ga je držala zarobljenog pokušavajući iznuditi otkupninu od njegove obitelji.

”Smjestili su nas sve u kuću u Ajdabyu te nas natjerali da zovemo doma za novac. Tamo je bio jedan Etiopljanin koji nas je nadgledao, a ako bi se bilo što dogodilo, Libijci bi došli i tukli nas – bilo ih je oko desetak (Libijaca). Bilo je oko 250 ljudi u kući. Svi smo spavali na podu s muškarcima i ženama u istoj sobi. Morali smo ostati koliko god je bilo potrebno da se dobije novac. Ja sam ostao tjedan dana.”

Prije pokušaja svog prvog morskog prijelaza prema Italiji u siječnju 2016., Abdurrahman je bio prisiljen raditi za krijumčare da bi mogao platiti svoje putovanje.

”Naš brod isplovio je iz Sabrataha u siječnju. Bio je to gumeni čamac za otprilike 50 ljudi, ali je prevozio 120. Nakon dva sata došao je veliki Libijski brod sa službenicima ili policajcima te nas odveo natrag na obalu.

Tukli su nas sve pored mora da bi otkrili tko je kapetan.

Jednog su muškarca upucali u nogu. Bio je posljednji koji je silazio s broda te su ga zbog toga pitali gdje je kapetan na što je on odgovorio da ne zna te su rekli da to znači da je onda on kapetan i upucali ga.

Odveli su nas do zatvora u Al-Zawiya gdje sam bio više od mjesec dana.

Bilo je malo hrane te bi nas tukli svaki dan. Koristili su štapove i ponekad električne pištolje za omamljivanje.

Bio je to veliki zatvor s 30-40 ljudi u svakoj sobi, ali je imao samo jedan WC. Nije bilo liječnika niti lijekova i puno je ljudi imalo svrab.

Nakon nekog vremena, krijumčari su pregovarali s zatvorskim čuvarima te nas uspjeli izbaviti van. Odvezeni smo natrag na isto mjesto kao i prije. Dvoje ljudi je umrlo od gladi jer nisu imali dovoljno hrane dok smo bili u zatvoru.

15. ožujka, u osam ujutro, konačno sam dospio opet na brodu te smo bili na njemu tri sata dok nas nije spasio njemački brod.”

Prihvatni centri u Libiji su stvari iz noćnih mora. Stvarne, moderne tamnice. Djeluju pod MUP-om, tako da su ta zlostavljanja o kojima čujemo su vršena u prihvatnim objektima pod kontrolom libijskih vlasti. Dok ne pate u prihvatnim centrima, izbjeglicama i migrantima se trguje, zlostavlja, iskorištava, siluje i ubija vani bez ikakve zaštite od strane vlasti.

Kada pomislite o desetcima tisuća ljudi koji su – i koji će – proći Libijom u nadi da će doći do sigurnosti, količina tih zlostavljanja je teška i šokantna za shvatiti.

Tisuće ih je već izgubilo svoje živote u pokušaju da morskim putem dođu do Europe – najmanje 2,742 samo ove godine.

Ti ljudi nisu samo izbjeglice ili migranti, oni su ljudska bića. Zaslužuju našu suosjećajnost, naše divljenje i našu pomoć.

Link na izvorni članak: Amnesty