“Oda mladosti”: tragikomična slika hrvatske stvarnosti

Predstava ironičnog naziva „Oda mladosti“, u produkciji  Posve moguće družine Rijeka – Pomodori, premijerno je izvedena u Rijeci u travnju. Predstava je usmjerena na postojeće stanje visoke nezaposlenosti u Hrvatskoj, posebice mladih ljudi i onih na području kulture: kroz satiru i tragikomediju reflektira problematiku današnjeg društva i sliku Hrvatske kao zemlje u kojoj se otkriva nezaposlenost, neizvjesnost  i nedostatak financijske sigurnosti.

Ova predstava je uz „Sezonu kiselih krastavaca“, koja se bavi nešto drugačijom, ali također društvenom temom, druga cjelovečernja  predstava u produkciji Posve moguće družine Rijeka. Tekst predstave i  pjesama napisala je Jelena Tondini, koja je ujedno autorica i redateljica zajedno s izvođačima Dubravkom Tintor i Zoranom Josićem. Za audio produkciju i dizajn zaslužan je Vladimir Wölfl, a za scenografiju i dizajn plakata Andrea Kustić.

Protagonisti ove predstave su dvoje mladih nezaposlenih ljudi, koji su u potrazi za poslom. Djevojka dobije posao koji nije njezina struka, dok dečko, koji je glazbenik, biva odbijen. Zajedno odlučuju osnovati udrugu, koja nema konkretni cilj i koja će se baviti “svime i svačime”. U tom procesu na vidjelo polako izlaze svi problemi koji se vežu za tržište rada u Hrvatskoj, posebice radnika u sferi kulture. Kroz ovo dvoje karikaturnih mladih ljudi i njihovih ‘avantura’ u traženju posla, na satiričan način problematiziraju se ključne neuralgične točke našeg društva i fenomeni koji ih prate, poput naglašenog individualizama, ‘freelancanja’, ‘DIY’ kulture, posla preko veze, posla izvan struke, volontiranja kao zamjene za rad, stažiranja, samozapošljavanja, otvaranja udruga, programa za poticanje zapošljavanja mladih, honorarnih poslova i konačnog odlaska iz zemlje.

ploca1
Putnim koferima i natpisom „U 2015. želim otići iz Hrvatske“ koji je dio scenografije, ističe se odlazak iz vlastite zemlje kao nada za bolju perspektivu i financijsku sigurnost. Natpis se kroz predstavu mijenja u: „U 2015. želim da ne želim otići odavdje“, čime se transformira u znakovitu težnju za promjenom u vlastitoj zemlji. Ironija samog naslova predstave potvrđuje se kroz predstavu, jer je cijela predstava u ključnim trenutcima, kao zaključak prikazanog, prožeta ‘odama mladosti’, odnosno glazbenim i pjevačkim sekvencama koje su kritički udarac na postojeće stanje u društvu.

Pred kraj predstave, ozbiljnost problema nezaposlenosti u Hrvatskoj, ne samo kod mladih, već kod svih dobnih skupina i zanimanja, izvođači podcrtavaju jednostavnom gestom pokazivanja brojnih natpisa na kojima su ime, prezime, dob i zanimanje nezaposlenih ljudi u Hrvatskoj. Izvođači naposljetku više nisu likovi iz predstave, već stvarne osobe koji dijele zajedničke probleme s likovima koje utjelovljuju. Time pozornica prestaje biti prostor izvedbe i prikazuje nam stvarnost s kojom se svakodnevno suočavamo.

Tihana Naglić