Život u EVS kazališnoj zajednici

Moje EVS iskustvo u Teatru Brama traje četiri mjeseca i to znači da se približavam polovini svog boravka u ovom alternativnom kazalištu na sjeveru Poljske. Zaokupljenoj raznim obvezama i usred cijele priče, nije mi lako napisati objektivan opis onoga što za mene znači ovo vrijeme. Kako sam se i prije dolaska u Bramu bavila kazalištem, mislila sam da imam donekle jasnu predodžbu o tome što me ovdje može dočekati, ali je od samog početka bilo jasno da me čeka jedinstveno i nepredvidljivo kulturno i radno iskustvo, ničim nalik na moje dosadašnje angažmane, niti na tuđe EVS prakse.

Stalan tim našeg kazališta broji sedam različitih nacionalnosti i provodimo svaki gotovo svaki trenutak dana zajedno. Nas deset, od kojih šestero volontera, stanuje u dvije susjedne kuće u manjem gradu nedaleko Szczecina. Život u našem mjestu je prilično monoton i većina javnih događanja rotira oko Brame. Osim svakodnevnih treninga, radionica i proba, u prostorima našeg kazališta skoro svaki tjedan provodi se kulturni program sačinjen od naših i gostujućih produkcija, predstava i edukacija, festivala, koncerata. Također, barem nekoliko dana mjesečno, a ponekad i nekoliko tjedana za redom, provodimo na putu, gostujući na tuđim, domaćim i inozemnim eventima ili u realizaciji različitih kooperacija, pa je tako, samo u posljednjem periodu, Brama odlazila u gotovo sve veće poljske gradove, a i u Njemačku, Italiju i Ukrajinu.

Moja službena pozicija u Brami je produkcija, osmišljavanje i organizacija projekata, te apliciranje na razne natječaje za financiranje u kulturi. No, kao u svim nezavisnim organizacijama, svi na kraju rade sve, pa u stihiji i teroru rokova izmijenjujemo odgovornosti iz dana u dan. Ovdje smo svi istovremeno manualni radnici i tehničari, majstori za svjetlo i zvuk, performeri, glazbenici, šoferi, marketingaši, fotografi i edukatori. Mogla bih nabrojati mnogo bizarnih situacija u kojima smo jedni drugima skakali u pomoć u zadnji tren – šivali u backstage-u, pokapali psa, izvlačili autobus iz leda, prali podove do kasno u noć, dadiljali djecu, ulijetali na scenu kao zamjene, udomljavali cijele kazališne kolektive u kući.

12695853_904615336324756_1445791743_n

U svakom EVS projektu, volonteri su poticani da razviju svoj individualni projekt, odnosno da realiziraju neku ideju koja je od koristi za njihov osobni razvoj. U mom slučaju to je nekoliko međunarodnih suradnji, posebno povezivanje poljske i balkanske alternativne kazališne scene. Unatoč tome što se taj proces razvija kako sam htjela, s vremenom sam uvidjela da su ovdašnje neočekivane situacije i relacije s ljudima najvrijednije za moj samorazvitak. Sama činjenica da su u intenzivnom suživotu pojedinici potpuno različitih kultura, karaktera, profesija i svjetonazora, proizvodi nebrojeno zabavnih i inspirativnih, ali i teških situacija. Zbog jezičnih barijera, komunikacija je otežana i usporena, a kako svi imamo vrlo različite potrebe i očekivanja, u ovom okruženju se stalno pristaje na razne kompromise da bi grupa fukcionirala. S druge strane, zasigurno ne postoje bolji uvjeti za učenje tolerancije i prikupljanje najnevjerojatnijih vještina i znanja, od onih izvedbenih i profesionalnih, do svakodnevnih. Već pomalo pričam ruski i poljski, pripremam njihova jela, vozim autobus, usvajam svakakve glumačke i cirkuske tehnike, vozim monocikl, plešem na svili, hodam na štulama, znam i desetine tradicionalnih slavenskih, španjolskih i gruzijskih pjesama te nekoliko narodnih plesova. Dinamika u našoj maloj zajednici pomaže mi da se još nisam našla u nostalgiji za domom, iako vidim da se to događa drugim volonterima koje sam upoznala. Možda je to i zato što najveći broj njih radi izolirano od EVS kolega i primorani su sami asimilirati se u poljsko društvo. U mom slučaju, šarolika ekipa s kojom živim i radim i koja polako postaje obitelj, predstavlja neku tampon zonu u sudaru s Poljskom, za koju bih teško mogla reći da je zemlja pretjerano ugodna strancima. Poljaci su u prosjeku pomalo introvertirani i neskloni novostima i došljacima, s iznimkom mlađih generacija. Ipak, poljska nezavisna kulturna scena je zavidno dinamična i raznolika pa mi se čini da imamo privilegiranu poziciju upoznavati zemlju preko tih krugova.

Zasad sam zadovoljna što sam izabrala ovaj EVS program, unatoč svim njegovim poteškoćama i zahtjevnosti, jer podrazumijeva, prije svega, posao koji nema satnicu i zalazi u sve dijelove mog trenutnog života. Sigurna sam da ću iz vremenske i prostorne udaljenosti imati još svašta za reći o ovom životnom poglavlju, a zasad mogu samo potvrditi da odlazak u nepoznato otvara najneočekivanije horizonte i da je odličan način za otkrivanje sebe i svojih skrivenih potencijala.

Iva


 

Teatar Brama ponovno traži volontere/ke!

Potraži više informacija na linku.